Stranac u meni
Kako nas život vodi različitim putevima,pokušavamo pronaći nešto što će nam dati upravo tu snagu,moć da uspijemo u onome što želimo postići.Ali,da li nam okolnosti dozvoljavaju da ˝uđemo˝ u taj labirint izgubljenih duša?Da li nas osobe koje se nalaze svuda oko nas vide kao biće koje mi zaista jesmo?Sumnja je uvijek prisutna.Ne!Izgubljeni smo u vremenu gdje je teško ili skoro nemoguće pronaći momenat gdje bismo rekl,to sam ja,zaista ja!Ne vidim sebe kao stranca koji luta,tražeći nešto što je van granica moje mogućnosti.Jesam stranac,ali stranac u ˝Strancu˝.Ima li to smisla?Možda!Ali,ako pogledamo malo bolje kroz taj otvor vidjet ćemo da smo u biti svi stranci za sebe,ali i za druge.Svako na svoj specifičan način.Okrenuti leđa sebi,znači zabosti nož pravo u srce,da krv poteče niz tijelo i gladni ˝vukovi˝ počnu lizati tu žarko-crvenu ¨otrovnu¨ krv.Zamislite tu situaciju!Prosto nemoguća,odvratna i gadna.Kao zločin bez iskupljenja.Zemlja će se otvoriti kad-tad i ¨progutati¨ nas,poput gladne zvijeri.Hoćemo li shvatiti tad da smo stranci?Ponovno,možda!Zaista trebamo biti zahvalni svemu što nam je On pružio.A,mi to ipak nismo.Zbog čega su ljudi tako okrutni,ne samo prema sebi,negi i drugima?Ta će ih zavist ubiti,ta okrutnost.I umrijet će gledajući očima,punim mržnje u svog ¨neprijatelja¨,ne znajući da,možda,ta osoba drži ključ života.I na kraju,kada bolje razmislimo,shvatamo da smo stranci.Gdje Ćemo se vidjeti u budućnosti,to nam u datom trenutku nije ni važno.Možda,na vrhu prijestolnice ili kao leš nekdje na zabačenom otoku
