Praznici me vode daleko u djetinjstvo
Vrijeme prolazi.Sjećam se kao da je jučer sve počelo i dalje traju.Da,moje djetinjstvo prolazi.Svjesna sam da život prolazi i da svi bivamo stariji.Ali,možda nisam svjesna da je vrijeme,zapravo,uzrok tome.Nisam se ni osvrnula,a moje djetinjstvo je već na poprilično dalekom rastojanju.Ali,bez obzira na to,ponosna sam na sve što stekla,što sam dobila sve ove godine.Razmišljajući,došla sam do zaključka da i nije sve tako loše u ovom ˝sivom˝ životu.Ne,naprotiv!postoji nešto što ne bih mijenjala ni za šta na ovom svijetu.Da!A,to su ˝oni dani˝ koji me vode daleko u djetinjstvo.Sjećam se tih dana,kada sam kao mala željno,s očima punim one dječje sreće,malim rukam čvrsto držala poklone koje sam dobivala od svoje rodbine.Čudno! Baš toga da se sjetim u ovo vrijeme!Možda,što će uskoro praznici koji pobuđuju u meni prošlost.Zbog čega me praznici uvijek podsjete na moje djetinjstvo?Zbog toga što sam kao djevojčica voljela praznike radi poklona ili što mi upravo u ovo doba sve ˝miriše˝ na moje djetinjstvo?ne znam,možda i jedno i drugo!Snijeg!Sama pomisao na snijeg budi u meni nešto lijepo,da,približava se praznik.Sve je tako divno,samo kada bi tako moglo trajati vječno.Postoji,pak,razlog što ne može tako biti,a to je realnost.Možda čak i ovi moji snovi dočaravaju tu atmosferu pred praznike!Ustrajavat ću i dalje da ovako ostane.Da znam na čemu sam,ali da ˝osjetim˝ šta nam život pruža i da to maksimalno iskoristim.Da iskoristim i ove praznične dane.Ali,da se ujedno i prisjetim,možda sa očima punim suza,dana koje sam provela,svog djetinjstva.
